Philosophical, cultural and political reflections on how Beauty will save the world

Filozofske, kulturne i političke refleksije o tome kako će Ljepota spasiti svijet

Beauty will save the world in Croatian, fence mural

 

Exposition from the European Arts Forum 2015 in Brussels

Probably many of you are already familiar with the sentence said by Prince Miskhin in Dostoyevsky’s novel The Idiot: “Beauty will save the world“. Not only that he said that, but he also added: “Man can live without science, he can live without bread, but without beauty he could no longer live, because there would no longer be anything to do to the world. The whole secret is here, the whole of history is here.” At first sight, this sentence may seem too poetic, too idealistic to be taken seriously. Many of us today would think that we need more serious solutions, more complex political or economic programs, stronger advocacy or activism, and not such poetic idealizations detached from reality. Not denying that serious programs are needed, I want to argue that “Beauty will save the world“ is indeed a serious solution to the problems which the world is facing today.

Existential change

I want to start following Vaclav Havel’s insight expressed in his essay Power of the powerless: “A genuine, profound and lasting change for the better… can no longer result from the victory of any particular traditional political conception, which can ultimately be only external… More than ever before, such a change will have to derive from human existence, from the fundamental reconstitution of the position of people in the world, their relationships to themselves and to each other, and to the universe. If a better economic and political model is to be created, then perhaps more than ever before it must derive from profound existential and moral changes in society”.

Continuing on this, my first thesis would be that genuine and long-term change in the society can only come from the existential and moral changes on the most fundamental levels of society, and that genuine beauty has the ability to make such a change. Greeks understood this very well when they maintained that the role of art is katharsis, inner purification of the one who is exposed to it. Having this in mind, we can say that a genuine beauty ennobles human spirit and elevates his dignity. As Joseph Ratzinger puts it: “An essential function of genuine beauty… is that it gives man a healthy “shock”, it draws him out of himself, wrenches him away from resignation and from being content with the humdrum – it even makes him suffer, piercing him like a dart, but in so doing it “reawakens” him, opening afresh the eyes of his heart and mind, giving him wings, carrying him aloft.” This critical, almost disturbing role of beauty can also be seen on a social level, where art can be a critique of falsehood, as we will see later.

The Truth, the Good, the Beauty

One of the fathers of our civilization, Plato, said that the State exists for the good (life) of its citizens. This has an important implication: if we want to seek change in society, this change should necessarily be directed towards that which is good for the persons living in it, and for the society as a whole. Put in other words, every social action should be directed towards common good – good which is more than just a sum of individual goods and more than just a collective good.

Traditionally, philosophers held that the Good, the Truth and the Beauty converge, i.e. they can be substituted with one another without losing the meaning. For example, for something that is truly good, we can also say that it is truly beautiful; and for something that is genuinely beautiful, we can say that it is truly good. This is perfectly shown in Raphael’s School of Athens where all of the notable thinkers, scientists and philosophers of antiquity were painted in exchanging the ideas and learning from each other. Central figures are Plato and his disciple Aristotle in discussion. Plato has a raised hand, warning that one should not forget the eternal and unchanging truths, while Aristotle’s hand points down to the importance of the earthly life and moral behavior in which man strives to the Good.

Understanding this, we can see how this ancient truth was put in practice by a modern revolutionary Mahatma Gandhi. Gandhi thought that there is a superior medicine to all of the ills of the world: that each battle we fight must be honest and straightforward; there shouldn’t be a slightest deviation from the truth and the good. Therefore, it is understandable that each action directed towards “saving the world“, must be rooted in Truth and the Good. But, where is the Beauty then?

Special role of Beauty

As it was already said, Beauty converges with the Good and the Truth. Not only that, Alexander Solzhenitsyn in his Nobel Prize Speech argued that Beauty has a special role today, saying that “there is a special quality in the essence of beauty, a special quality in the status of art: the conviction carried by a genuine work of art is absolutely indisputable and tames even the strongly opposed heart. (…) Works rooted in truth and presenting it to us vividly alive will take hold of us, will attract us to themselves with great power- and no one, ever, even in a later age, will presume to negate them. So perhaps that ancient trinity of Truth, Good and Beauty is not simply an empty, faded formula (…) If the tops of these three trees converge, as the scholars maintained, but the too blatant, too direct stems of Truth and Good are crushed, cut down, not allowed through, then perhaps the fantastic, unpredictable, unexpected stems of Beauty will push through and soar to that very same place, and in so doing will fulfill the work of all three“.

This great writer and a political dissident from communist system in Soviet Russia, said that for a long time Dostoyevsky’s statement seemed to him as a mere phrase, but later he understood that it was a prophecy for our times.

What does it mean to save the world?

Now, what exactly does it mean to save the world? Many probably would think that it means to save the world from something. Nowadays, some may think that it means saving the world from terrorism or Islamic fundamentalism, conservatives often think that it means saving it from liberal and gender ideology, while liberals usually think that it means saving it from close-minded religious people or reactionaries who want to return us to Middle Ages. In my opinion, even if there is some truth in such views, it can be only accidental. I think saving the world means helping the world to reach its fulfillment. Authentic social and political (r)evolution doesn’t depend on the existence of the enemy, the same as the Good is good in itself and it doesn’t need the evil to exist. In this understanding, evil is only accidental to the existence of the Good, and the lie is only accidental to the existence of the Truth.

I would argue that helping the world reach its fulfillment or making a genuine social change means to rediscover the fundamental forces that constitute reality and to affirm them through different creative ways of human action. These fundamental forces are the roots through which the civilization emerges. These fundamental structures are the Good, the Truth, the Beauty and when we discover these three in a human person, we call this Human Dignity. To save the world therefore means to build the civilization on these fundamental values. Now, let us see how we can build such a civilization.

How to build a civilization?

At the dawn of civilization, it all started with a wonder. After the man has reached a stage of development sufficient to meet his basic needs, he became open to learning about the world around him. Civilization was born out of admiration of the ancient Greeks under a starry sky. The world around them was recognized as based on order, harmony, beauty and meaning. They gave him the name Cosmos, the name which included all those concepts (hence the word “cosmetics”). The first philosopher, Thales, looking at the world around him exclaimed: “Everything is full of gods!” It is not surprising therefore that the first art theory said that art should be the imitation of nature.

Man also had a special place in the Cosmos, he was seen as a microcosm – order, harmony and beauty on the micro level, but with a special place in the harmony of the whole. This was ingeniously expressed in Michelangelo’s Creation of Adam. In the picture, God creates Adam with a touch of a finger inspiring in him the breath of life. Although God is in a slightly elevated position in relation to Adam which symbolizes His Majesty, God and Adam are both painted in perfect proportions of antiquity, thus indicating that a person is the image of God and the most authentic reflection of His beauty on Earth.

The Cosmos, as a source of beauty that raises admiration, awakened in a man a desire to explore, to express his honor and to align his life with its laws. This exploration gave birth to philosophy and science, in honoring this beauty all kinds of artistic expressions were born, and from the harmonization of the human life with the laws of the Cosmos, ethics and law emerged.

All of this begs the question whether one of the biggest problems of man today is that he forgot how to admire? In the hurry of life and exposure to a multitude of empty and ugly contents, did a man lose the ability to stop and recognize the beauty? Perhaps here lies the answer to the question of how beauty will save the world? As the world was built on admiration for the Cosmos, this admiration might save it when one again becomes capable of wonder and astonishment.

Ability to see

Joseph Pieper said that man’s ability to see is in decline and that those who nowadays concern themselves with culture and education will experience this fact again and again. He didn’t refer, of course, to the physiological sensitivity of the human eye. He meant the spiritual capacity to perceive the visible reality as it truly is.

“The man of today has lost the ability to see because there are too many things to see,” said Pieper meaning that today a man is exposed to a multitude of unnecessary and irrelevant contents that numb his ability to recognize beauty. The solution he proposed is a double way: the first is a kind of asceticism through which a man would move himself away from exposure to irrelevant and empty contents and thus regain the ability to recognize what is important. The second way is the exposure of a man to the beauty, the re-affirmation of beauty in a society and building of a cultural environment that would nurture beauty.

Beauty and human dignity

Birth of Venus from early Renaissance master Sandro Botticelli shows the arrival of the Greek goddess of love from heaven to earth, followed by breath of zephyrs, angelic beings who personify the wind and symbolize the vitality of love. Venus represents the ideal of physical beauty of the time, but at the same time calls us to transcend the purely physical and, by the Platonic ideal, to elevate the spirit to the knowledge of supernatural beauty. Botticelli’s Venus painted the figure of Simonetta Vespucci, his platonic love he loved to the end of his life, and against whom he felt unworthy to approach her in a dignifying way, besides admiring her from afar.

“To realize the beauty, every interest and all the jobs we need to put aside,” said Immanuel Kant, pointing out that the beauty is a “disinterested liking” and that it can be recognized only if we abandon all selfishness and interests towards what we observe. In his moral imperative he added that “a man should never be treated as a means to an end”, while Karol Wojtyla extended this imperative, claiming that “love is the only correct attitude towards the human person.”

These observations encourage us to reflect on two issues. Has not the man of today, the acquirer and the consumer, lost the ability to recognize the beauty because he is not able to leave his work aside and approach anything without interest and calculations? And could one of the reasons why today’s society, consumerist and superficial, doesn’t fully recognize and affirm the dignity of woman, be that it approaches her as a mere mean to satisfy the selfish and superficial impulses?

The world will certainly be saved when humanity rediscovers the “genius of women”, the spark of authentic supernatural beauty that does not allow us to possess it, but it can only be humbly and lovingly admired. In the moment when a man once again learns to give up his interests, passions and selfishness, maybe then he will be able to recognize the beauty and maybe then the society will discover the value of human dignity.

Final thoughts

If you still think that these claims are not strong enough to face the challenges of modern times, especially today in Brussels when we are facing the threat of terrorism, please allow me to quote one more paragraph from Solzhenitsyn: “We shall be told: what can literature possibly do against the ruthless onslaught of open violence? But let us not forget that violence does not live alone and is not capable of living alone: it is necessarily interwoven with falsehood. Between them lies the most intimate, the deepest of natural bonds. Violence finds its only refuge in falsehood, falsehood its only support in violence. Any man who has once acclaimed violence as his METHOD must inexorably choose falsehood as his PRINCIPLE. At its birth violence acts openly and even with pride. But no sooner does it become strong, firmly established, than it senses the rarefaction of the air around it and it cannot continue to exist without descending into a fog of lies, clothing them in sweet talk. It does not always, not necessarily, openly throttle the throat, more often it demands from its subjects only an oath of allegiance to falsehood, only complicity in falsehood.

And the simple step of a simple courageous man is not to partake in falsehood, not to support false actions! Let THAT enter the world, let it even reign in the world – but not with my help. But writers and artists can achieve more: they can CONQUER FALSEHOOD! In the struggle with falsehood art always did win and it always does win! Openly, irrefutably for everyone! Falsehood can hold out against much in this world, but not against art.

And no sooner will falsehood be dispersed than the nakedness of violence will be revealed in all its ugliness – and violence, decrepit, will fall.

That is why, my friends, I believe that we are able to help the world in its white-hot hour. Not by making the excuse of possessing no weapons, and not by giving ourselves over to a frivolous life – but by going to war! Proverbs about truth are well-loved in Russian. They give steady and sometimes striking expression to the not inconsiderable harsh national experience: ONE WORD OF TRUTH SHALL OUTWEIGH THE WHOLE WORLD.”

Izlaganje s European Arts Foruma 2015. u Bruxellesu

Vjerojatno su mnogi od vas već su upoznati s rečenicom koju je rekao princ Miškin u romanu Dostojevskog Idiot: “Ljepota će spasiti svijet”. Ne samo da je to rekao, nego je također dodao: “Čovjek može živjeti bez znanosti, može živjeti bez kruha, ali bez ljepote više ne bi mogao živjeti jer više ne bi bilo ničega što da učini za svijet. Cijela tajna je ovdje, cijela povijest je ovdje.” Na prvi pogled, ova rečenica se može činiti previše poetskom, previše idealističkom da bismo ju shvatili ozbiljno. Mnogi od nas danas će misliti kako trebamo ozbiljnija rješenja, složenije političke ili gospodarske programe, jače zagovaranje ili aktivizam, a ne takve pjesničke idealizacije odvojene od stvarnosti. Ne negirajući da su ozbiljni programi potrebni, argumentirat ću da “Ljepota će spasiti svijet” doista jest ozbiljno rješenje za probleme s kojima se svijet danas suočava.

Egzistencijalna promjena

Započet ću slijedeći uvid Vaclava Havela izražen u njegovom eseju Power of the powerless: “Istinska, duboka i trajna promjena na bolje… više ne može rezultirati iz pobjede bilo koje tradicionalne političke koncepcije, što u konačnici može biti samo izvanjska promjena… Više nego ikada prije, takva promjena će morati proizaći iz ljudske egzistencije, iz fundamentalne rekonstitucije položaja ljudi u svijetu, njihovih veza sa samima sobom, s drugima i s univerzumom. Ukoliko bolji ekonomski i politički model treba biti stvoren, onda možda više nego ikad prije on mora potjecati od najdubljih egzistencijalnih i moralnih promjena u društvu”.

Nastavljajući se na to, moja prva teza bi bila da prava i dugoročna promjena u društvu može doći samo iz egzistencijalnih i moralnih promjena na najosnovnijim razinama društva te da autentična ljepota ima sposobnost potaknuti takvu promjenu. Grci su to razumjeli jako dobro kad su tvrdili da je uloga umjetnosti katarza, unutarnje pročišćavanje onoga koji joj je izložen. Imajući to na umu, možemo reći da prava ljepota oplemenjuje ljudsku dušu i uzdiže čovjekovo dostojanstvo. Kao što je Joseph Ratzinger rekao: “Bitnu uloga istinske ljepote… je da daje čovjeku zdrav “šok”, izvlači ga iz samoga sebe, odvlači ga od rezignacije i od toga da bude zadovoljan ustaljenošću – čini čak i da trpi, probadajući ga poput strelice, ali to čineći ponovno ga budi, otvarajući iznova oči njegova srca i uma, uzdižući ga u visine.” Ova kritična, gotovo uznemirujuća uloga ljepote se također može vidjeti na društvenoj razini, gdje umjetnost može biti kritika laži, kao što ćemo vidjeti kasnije.

Istina, Dobro, Ljepota

Jedan od očeva naše civilizacije, Platon, rekao je da država postoji radi dobra (života) svojih građana. To ima važnu implikaciju: ako želimo tražiti promjenu u društvu, ta promjena treba nužno biti usmjerena prema onome što je dobro za osobe koje žive u njemu i za društvo u cjelini. Drukčije rečeno, svaka društvena akcija treba biti usmjerena prema općem dobru – dobru, koje je više nego zbroj pojedinačnih dobara i više nego puko kolektivno dobro.

Tradicionalno, filozofi su smatrali da Dobro, Istina i Ljepota konvergiraju, tj. mogu biti zamijenjeni jedno s drugim bez gubitka značenja. Na primjer, za nešto što je zaista dobro, možemo reći i da je istinski lijepo; a za nešto što je uistinu lijepo, možemo reći i da je istinski dobro. To je savršeno prikazano na Rafaelovoj Atenskoj školi, gdje su svi značajni mislioci, znanstvenici i filozofi antike naslikani u razmjenjivanju ideja i učenju jednih od drugih. Središnje figure su Platon i njegov učenik Aristotel u raspravi. Platon drži podignutu ruku, upozoravajući da čovjek ne smije zaboraviti na vječne i nepromjenjive istine, dok Aristotelova ruka ukazuje na važnost zemaljskog života i moralnog ponašanja u kojem čovjek teži Dobru.

Shvaćajući to, možemo vidjeti kako je ova drevna istina stavljena u praksu od strane modernog revolucionara Mahatme Gandhija. Gandhi je smatrao superiornim lijekom za sve bolesti svijeta to da svaka borba koju vodimo mora biti iskrena i poštena; ne bi smjelo biti niti najmanjeg odstupanja od istine i dobra. Stoga je razumljivo da svaka akcija usmjerena prema “spašavanju svijeta” mora biti ukorijenjena u Istini i Dobru. Ali, gdje je Ljepota onda?

Posebna uloga ljepote

Kao što je već rečeno, Ljepota konvergira s Dobrom i Istinom. I ne samo to, Aleksandar Solženjicin je u svom govoru na dodijeli Nobelove nagrade tvrdio da Ljepota ima posebnu ulogu danas, govoreći kako “postoji posebna kvaliteta u suštini ljepote, posebna kvaliteta u statusu umjetnosti: uvjerljivost koju nosi istinsko umjetničko djelo je apsolutno neosporna i ukroćuje čak i srce koje se snažno opire. (…) Radovi ukorijenjeni u istini koji nam ju živo predočuju će nas obuzeti, privući će nas sebi velikom snagom i nitko, nikada, ni u kasnijim vremenima, neće pomisliti da ih negira. Stoga je možda drevno trojstvo Istine, Dobra i Ljepote nije samo prazna, izblijedjela formula (…) Ako vrhovi ovih triju stabala konvergiraju, kako su znanstvenici smatrali, ali previše napadna, predirektna stabla Istine i Dobra budu slomljena, sasječena i zaustavljena, onda će se možda fantastično, nepredvidljivo, neočekivano stablo Ljepote probiti i vinuti se tom istom mjestu te na taj način će ispuniti zadatak svo troje”.

Ovaj veliki pisac i politički disident iz komunističkog sustava u Rusiji, rekao je da mu se dugo vremena izjava Dostojevskoga činila kao puka fraza, no kasnije je shvatio da je ona proročanstvo za naše vrijeme.

Što znači spasiti svijet?

Što bi zapravo značilo spasiti svijet? Mnogi će pomisliti da to znači spasiti svijet od nečega. U današnje vrijeme neki će pomisliti da to znači spasiti svijet od terorizma ili islamskog fundamentalizma, konzervativci često misle da to znači spasiti ga od liberalne i rodne ideologije, dok liberali uobičajeno misle da to znači spasiti ga od zadrtih vjernika i reakcionara koji nas žele vratiti u Srednji vijek. Po mom miljenju, ako i ima neke istine u tim pogledima, ona može biti samo akcidentalna. Mislim kako spasiti svijet znači pomoći svijetu da dosegne svoje potpuno ostvarenje. Autentična društvena i politička (r)evolucija ne ovisi o postojanju neprijatelja, slično kao što je Dobro, dobro u sebi i ne treba zlo da bi egzistiralo. Prema ovom shvaćanju, zlo je tek akcidentalno egzistenciji Dobra i laž je tek akcidentalna postojanju Istine.

Tvrdim kako pomoć svijetu da dosegne svoje potpuno ostvarenje ili stvaranje autentične društvene promjene zahtijeva ponovno otkrivanje fundamentalnih silnica koje konstituiraju stvarnost i afirmaciju tih silnica kroz različite kreativne načine ljudskog djelovanja. Te fundamentalne silnice su korijen iz kojeg izrasta civilizacija. Tu fundamentalnu strukturu stvarnosti čine Istina, Dobro, Ljepota i kad njih otkrijemo u ljudskoj osobi, to nazivamo ljudskim dostojanstvom. Spasiti svijet stoga znači izgraditi civilizaciju na ovim temeljnim vrednotama. Pogledajmo sada kako izgraditi takvu civilizaciju.

Kako izgraditi civilizaciju?

U osvit civilizacije, sve je započelo s čuđenjem. Nakon što je čovjek dostigao stupanj razvoja dovoljan da zadovolji svoje osnovne potrebe, postao je otvoren za spoznavanje svijeta oko sebe. Civilizacija se rodila iz divljenja Grka antike pod zvjezdanim nebom. U svijetu oko sebe prepoznao je on red, sklad, ljepotu i smisao te mu dao ime Kozmos, ime kojim je obuhvatio sve te pojmove. (otuda i riječ „kozmetika“) Prvi filozof Tales, gledajući svijet oko sebe uskliknuo je: „Sve je puno bogova!“ Ne čudi stoga i da je prva teorija umjetnosti govorila da bi umjetnost trebala biti oponašanje prirode.

Imao je tu i čovjek posebno mjesto, on je bio shvaćen kao mikrokozmos – red, sklad i ljepota na mikrorazini, ali i s posebnim mjestom u harmoniji cjeline. Ovo je genijalno prikazao Michelangelo u svom Stvaranju Adama. Na slici Bog stvara Adama dodirom prsta udahnjujući mu dah života. Iako je Bog u blago povišenoj poziciji u odnosu na Adama što simbolizira Njegovo veličanstvo, i Bog i Adam su naslikani u savršenim proporcijama antike, time dajući do znanja da je čovjek slika Božja i najautentičniji odraz Njegove ljepote na Zemlji.

Kozmos, kao vrelo ljepote koje potiče na divljenje, probudio je u čovjeku želju da ga istraži, da mu iskaže čast i da uskladi svoj život s njegovim zakonima. U istraživanju rodile su se filozofija i znanost, iz iskazivanja časti sve vrste umjetnosti, a iz usklađivanja života sa zakonima kozmosa etika i pravo.

Sve ovo navodi na pitanje je li jedan od najvećih problema čovjeka današnjice to što se zaboravio diviti? Je li u užurbanosti života i izloženosti mnoštvu ispraznih i ružnih sadržaja izgubio sposobnost da se zaustavi i prepozna Ljepotu? Možda ovdje leži odgovor na pitanje kako će ljepota spasiti svijet? Kao što ga je izgradila na divljenju kozmosu, možda će ga i spasiti kad čovjek ponovo postane sposoban za čuđenje!

Sposobnost da vidimo

Joseph Pieper je rekao da je čovjekova sposobnost da vidi u padu i da će oni koji se danas bave kulturom i obrazovanjem iskusiti tu činjenicu opet i opet. Nije se naravno referirao na fiziološku osjetljivost ljudskog oka. Mislio je na duhovnu sposobnost da percipiramo vidljivu stvarnost onakvom kakva zaista jest.

„Čovjek današnjice je izgubio sposobnost da vidi iz razloga što ima previše toga za vidjeti“ ustvrdio je Joseph Pieper misleći da je danas čovjek izložen mnoštvu suvišnih i nebitnih sadržaja koji otupljuju njegovu sposobnost da prepozna ljepotu. Rješenje koje predlaže je dvostruki put: prvi je svojevrsni asketizam kojim bi se čovjek odrekao izlaganja nebitnim i ispraznim sadržajima te tako ponovo stekao sposobnost da prepozna ono bitno. Drugi je put izlaganje čovjeka lijepome, ponovna afirmacija ljepote u društvu i stvaranje okoline koja bi njegovala ljepotu.

Ljepota i ljudsko dostojanstvo

„Rođenje Venere“ iz 1486. ranorenesansnog majstora Sandra Botticellija. Prikazuje silazak grčke božice ljubavi s neba na zemlju, praćene dahom zefira, anđeoskih bića koja personificiraju vjetar i simboliziraju poletnost ljubavi. Venera predstavlja ideal fizičke ljepote onoga vremena, ali istovremeno nas poziva da nadiđemo ono čisto fizičko i prema platonskom idealu uzdignemo duh prema spoznaji nadnaravne ljepote. Botticelli je Veneru naslikao prema liku Simonette Vespucci, svoje platonske ljubavi koju je volio do kraja života i spram koje se osjećao nedostojnim da joj na ikoji način dostojanstveno priđe, osim diveći joj se iz daleka.

„Da bismo spoznali ljepotu, svaki interes i sve poslove moramo ostaviti po strani“ ustvrdio je Immanuel Kant, naglašavajući kako je ljepota „bezinteresno sviđanje“ i da bismo ju mogli prepoznati, moramo napustiti svaku sebičnost, interes i požudu spram onoga što promatramo. U svom moralnom imperativu dodao je i da se „čovjek nikad ne smije tretirati kao sredstvo za svrhu“, dok je Karol Wojtyla proširio taj imperativ tvrdeći kako je „ljubav jedini ispravan odnos prema ljudskoj osobi.“

Ova zapažanja potiču na razmišljanje o dvama pitanjima. Nije li čovjek današnjice, stjecatelj i potrošač, izgubio sposobnost da prepozna ljepotu iz razloga što nije u stanju ostaviti svoje poslove po strani i prići ičemu bez interesa i kalkulacije? I nije li jedan od razloga zašto društvo današnjice, konzumerističko i površno, ne prepoznaje i ne afirmira dovoljno dostojanstvo žene taj što joj pristupa kao sredstvu za zadovoljavanje sebičnosti i površnih poriva?

Svijet će svakako biti spašen kad čovječanstvo ponovo otkrije ‘genij žene’, onu autentičnu iskru nadnaravne Ljepote koja ne dopušta da ju se posjeduje, nego joj se jedino može ponizno i s ljubavlju diviti. U trenutku kada ponovo nauči odreći se svojih interesa, požuda i sebičnosti, možda čovjek postane sposoban prepoznati ljepotu i društvo otkrije vrijednost ljudskog dostojanstva.

Zaključne misli

Ako još uvijek mislite da ove tvrdnje nisu dovoljno snažne da bi se suočile s izazovima modernog vremena, posebice danas u Bruxellesu kada smo izloženi prijetnji terorizma, dopustite mi citirati još jedan Solženjicinov paragraf: „Bit će nam rečeno: što književnost uopće može učiniti pred nemilosrdnim nasrtajima otvorenog nasilja? Ali ne zaboravimo da nasilje ne živi samo i ne može živjeti samo: ono je nužno povezano s neistinom. Među njima postoji najintimnija i najdublja prirodna veza. Nasilje nalazi svoje jedino utočište u laži, laž je jedina potpora nasilju. Svatko tko je jednom prihvatio nasilje kao svoju METODU mora neumoljivo prihvatiti neistinu kao svoj PRINCIP. Na svom početku nasilje djeluje otvoreno i čak s ponosom. Ali i prije nego postane čvrsto utemeljeno, počinje osjećati nedostatak zraka oko sebe i ne može nastaviti postojati bez utapanja u magli neistina, zaodjenjujući ih u laskanje. Ono ne mora uvijek, ne nužno, otvoreno gušiti vratove, češće zahtjeva od svojih podanika samo prisegu na neistinu, samo učesništvo u njoj.

I jednostavan korak jednostavnog hrabrog čovjeka je ne sudjelovati u neistini, ne podupirati neistinita djelovanja! Neka TO uđe u svijet, neka čak i vlada svijetom – ali ne s mojom pomoći. Ali pisci i umjetnici mogu učiniti više: oni mogu OSVOJITI NEISTINU! U bitci s neistinom umjetnost je  uvijek pobjeđivala i uvijek pobjeđuje! Otvoreno, nedvojbeno za svakoga! Neistina se može održati spram mnogo stvari u ovom svijetu, ali ne spram umjetnosti.

I čim se neistina rasprši i ogoljeno nasilje će biti razotkriveno u svoj svojoj ružnoći – i nasilje, oronulo, će propasti.

Stoga, prijatelji, vjerujem da možemo pomoći svijetu u ovaj bijeli sat. Ne tražeći izlike kako ne posjedujemo oružja i ne prepuštajući se lakomislenom životu – nego idući u rat! Izreke o istini su jako cijenjene u ruskom. One daju čvrst i ponekad upadljiv izraz nezanemarivo teškom nacionalnom iskustvu: JEDNA RIJEČ ISTINE ĆE NADJAČATI CIJELI SVIJET.“

Written by Hrvoje Vargić from WYA Croatia Chapter.