UN Human rights body distorts international right to life

UN-ovo tijelo za ljudska prava izobličuje međunarodno pravo na život

This article is available in English and Croatian. | Članak je dostupan na engleskom i hrvatskom.

NEW YORK—World Youth Alliance condemns the adoption of General Comment 36, which mischaracterizes the right to life in international law to include abortion and assisted suicide.

United Nations Headquarters, New York

“It’s extremely disappointing that the Human Rights Committee has endorsed an interpretation of the right to life that directly contradicts the phrase,” said World Youth Alliance Director of Advocacy Nadja Wolfe. “By promoting abortion and assisted suicide the committee has exceeded its authority and undermined the right on which all other human rights depend.”

The United Nations Human Rights Committee (HRC) is the treaty monitoring body (TMB) for the International Covenant on Civil and Political Rights. It meets regularly in Geneva, Switzerland. TMBs offer recommendations to countries on how to meet their human rights obligations. The committee has also adopted comments to help interpret the terms of the treaty. TMBs do not have the authority to create international law. However, their actions can be highly influential. This makes the HRC’s decision to adopt a text that includes paragraphs endorsing abortion and assisted suicide deeply troubling. A detailed analysis of the language is below.

The official press release from the Office of the High Commissioner of Human Rights does not report whether a vote was taken when it was adopted on October 30, 2018. WYA regrets that such a damaging document was allowed to pass through the committee. The members of the Human Rights Committee includes experts from Paraguay, Tunisia, Latvia, the United States of America, Egypt, France, South Africa, Montenegro, Mauritania, Canada, Uganda, Greece, Italy, Portugal, Israel, Suriname, and Germany.

Paragraph 8, quoted in its entirety below, suggests that the right to life includes a right to abortion.

Although States parties may adopt measures designed to regulate voluntary terminations of pregnancy, such measures must not result in violation of the right to life of a pregnant woman or girl, or her other rights under the Covenant. Thus, restrictions on the ability of women or girls to seek abortion must not, inter alia, jeopardize their lives, subject them to physical or mental pain or suffering which violates article 7, discriminate against them or arbitrarily interfere with their privacy. States parties must provide safe, legal and effective access to abortion where the life and health of the pregnant woman or girl is at risk, and where carrying a pregnancy to term would cause the pregnant woman or girl substantial pain or suffering, most notably where the pregnancy is the result of rape or incest or is not viable. [8] In addition, States parties may not regulate pregnancy or abortion in all other cases in a manner that runs contrary to their duty to ensure that women and girls do not have to undertake unsafe abortions, and they should revise their abortion laws accordingly. [9] For example, they should not take measures such as criminalizing pregnancies by unmarried women or apply criminal sanctions against women and girls undergoing abortion [10] or against medical service providers assisting them in doing so, since taking such measures compel women and girls to resort to unsafe abortion. States parties should not introduce new barriers and should remove existing barriers [11] that deny effective access by women and girls to safe and legal abortion [12], including barriers caused as a result of the exercise of conscientious objection by individual medical providers. [13] States parties should also effectively protect the lives of women and girls against the mental and physical health risks associated with unsafe abortions. In particular, they should ensure access for women and men, and, especially, girls and boys, [14] to quality and evidence-based information and education about sexual and reproductive health [15] and to a wide range of affordable contraceptive methods, [16] and prevent the stigmatization of women and girls seeking abortion.[17] States parties should ensure the availability of, and effective access to, quality prenatal and post-abortion health care for women and girls, [18] in all circumstances, and on a confidential basis. [19]

This paragraph makes troubling assumptions and assertions. The claim that states may “regulate” abortion suggests that states cannot prohibit it. However, the primary international agreement, the International Conference on Population and Development Programme of Action, explicitly recognizes that decisions about whether to permit abortion can only be made at the national level—not the international level (ICPD ¶ 8.25). In spite of this, the text also calls on states to remove existing barriers to abortion access, including the exercise of freedom of belief by medical providers who oppose abortion.

The emphasis on “unsafe” abortion is a familiar argument among abortion rights advocates, who use it to imply that legal abortions are safe and illegal ones are unsafe. But a medical system that struggles to address regular childbirth will not be able to provide abortions that are safe for the mothers simply because the procedure is legal. It also indicates that there may be negative health effects from “unsafe abortion”, but ignores that what may be most traumatizing to women and girls who undergo them has to do with the act itself, not how they procured it.

The paragraph also says that abortion access is required in a few circumstances, but immediately undercuts it with elastic provisions that would permit abortion on demand. It calls for decriminalizing all participants in abortion, including those who perform abortions—an act which would make any restrictions illusory. It suggests that limitations on abortion could constitute torture or degrading treatment of women under article 7 of the same treaty. The text also blurs the line between what is truly life threatening and subjective, potentially treatable or temporary experiences, such as pain or mental suffering. This pits women against their children in a contest of rights that ultimately fails to respect the dignity of either.

Lastly, the paragraph goes beyond the text of the treaty and the mandate of the HRC when it calls for particular methods of family planning and reproductive health education. These are properly the subject of national laws and described more broadly in other treaties, including respect for cultural and religious values.

Paragraph nine suggests that assisted suicide can be acceptable with sufficient safeguards.

While acknowledging the central importance to human dignity of personal autonomy, States should take adequate measures, without violating their other Covenant obligations, to prevent suicides, especially among individuals in particularly vulnerable situations, [20] including individuals deprived of their liberty. States parties that allow medical professionals to provide medical treatment or the medical means in order to facilitate the termination of life of afflicted adults, such as the terminally ill, who experience severe physical or mental pain and suffering and wish to die with dignity, [21] must ensure the existence of robust legal and institutional safeguards to verify that medical professionals are complying with the free, informed, explicit and, unambiguous decision of their patients, with a view to protecting patients from pressure and abuse. [22]

This paragraph suggests that state should prevent suicides, but also treats suicides with medical assistance as acceptable. Providing the means for self-destruction would be considered immoral and often illegal in many cases. Yet the HRC is prepared to accept this when a person is at her most vulnerable: nearing death, potentially suffering or in fear of suffering, dependent on others, and expressing a desire that in other circumstances would lead to the commitment of resources to aid him or her. Under those circumstances, it is hard to determine that consent is truly informed, voluntary, and voluntary. No safeguards can prevent the fundamental message of assisted suicide, that some lives are not worth living, from gaining currency. This is completely at odds with the duty states have to protect their citizens, even and perhaps especially when they themselves do not see their own value.

The adoption of this comment is a disturbing development, but the HRC is not the final arbiter of international law. States are under no obligation to adopt the non-binding interpretations of a treaty monitoring body. WYA calls on Member States to reject this harmful and damaging document.


 

To learn more about reproductive and maternal health in international law and policy, check out WYA’s white papers. 

 

NEW YORK- Svjetski savez mladih osuđuje usvajanje Opće napomene 36 koja pogrešno tumači kako pravo na život u međunarodnom pravu uključuje pobačaj i potpomognuto samoubojstvo.

”Izrazito je razočaravajuće što je Odbor za ljudska prava prihvatio tumačenje prava na život koje je proturječno samom izrazu”, izjavila je direktorica zagovaranja Svjetskog saveza mladih Nadja Wolfe. ”Promicanjem pobačaja i potpomognutog samoubojstva, odbor je prekoračio svoju nadležnost i umanjio vrijednost prava o kojem sva ostala ljudska prava ovise.”

Glavno sjedište Ujedinjenih naroda, New York

Odbor za ljudska prava Ujedinjenih naroda nadzorno je tijelo (engl. treaty monitoring body, TMB) za Međunarodni pakt o građanskim i političkim pravima. Sastaje se redovito u Ženevi u Švicarskoj. Takvi odbori daju prijedloge državama kako se pridržavati svojih obveza vezanih za ljudska prava. Nemaju nadležnost stvaranja međunarodnoga prava. Međutim, njihove djelatnosti mogu biti vrlo utjecajne. Stoga je odluka Odbora za ljudska prava da usvoji tekst koji uključuje odlomke koji obuhvaćaju pobačaj i potpomognuto samoubojstvo  duboko uznemirujuća. Detaljna analiza jezika prikazana je niže.

Službena izjava iz Ureda visokoga povjerenika UN-a za ljudska prava nije priopćila je li bilo glasovanja kada je odluka donesena, 30. listopada 2018. Svjetski savez mladih žali što je dopušteno da takav štetan dokument bude izglasan u odboru. Predstavnici Odbora za ljudska prava čine stručnjaci iz Paragvaja, Tunisa, Latvije, Sjedinjenih Američkih Država, Egipta, Francuske, Južnoafriče Republike, Crne Gore, Mauritanije, Kanade, Ugande, Grčke, Italije, Portugala, Izraela, Surinama i Njemačke.

Odlomak 8, u potpunosti citiran niže, sugerira da pravo na život uključuje pravo na pobačaj.

Iako države članice mogu usvojiti mjere koje reguliraju dobrovoljni prekid trudnoće, takve mjere ne smiju biti u sukobu s pravom na život trudne žene ili djevojke, ili njezinih ostalih prava prema Paktu. Stoga ograničenja mogućnosti žena ili djevojaka da traže pobačaj ne smiju, između ostalog, ugroziti njihove živote, izložiti ih fizičkoj ili psihičkoj boli ili patnji koja krši članak 7., diskriminirati ih ili se proizvoljno miješati u njihovu privatnost. Države članice moraju pružiti siguran, zakonit i učinkovit pristup pobačaju u slučajevima kad su ugroženi život i zdravlje žene, i u kojem bi iznošenje trudnoće do termina uzrokovalo ženi ili djevojci znatnu bol ili patnju, prije svega u slučaju kada je trudnoća posljedica silovanja, incesta ili nije održiva. [8] Nadalje, države članice ne mogu regulirati trudnoću ili pobačaj u svim ostalim slučajevima na način koji je suprotan njihovoj dužnosti da osiguraju da se žene i djevojke ne smiju izlagati nesigurnim pobačajima, i moraju izmijeniti zakone u skladu s tim. [9] Na primjer, ne bi trebale provoditi mjere poput kriminaliziranja trudnoća neudanih žena ili primijeniti kaznene sankcije protiv žena ili djevojaka koje se podvrgnu pobačaju[10] ili medicinskih pružatelja usluga koji im pomažu u tome, jer takve mjere prisiljavaju žene i djevojke pribjegavati nesigurnim pobačajima. Države članice ne bi trebale uvoditi nove prepreke i trebale bi ukloniti već postojeće prepreke koje uskraćuju učinkovit pristup sigurnom i zakonitom pobačaju ženama i djevojkama [12], uključujući i one prepreke prouzročene prizivom savjesti pojedinačnih pružatelja medicinskih usluga. [13] Države članice bi, također, trebale učinkovito štititi živote žena i djevojaka od psihičkih i fizičkih zdravstvenih rizika povezanih s nesigurnim pobačajem. Osobito, trebale bi osigurati ženama i muškarcima, i posebno, djevojkama i mladićima, [14] pristup kvalitetnim informacijama temeljenim na dokazima i obrazovanje o seksualnom i reproduktivnom zdravlju [15] i širokom rasponu dostupnih kontracepcijskih metoda, [16] i sprječavanje stigmatizacije žena i djevojaka koje traže pobačaj. [17] Države članice trebale bi osigurati dostupnost i učinkovit pristup kvalitetnoj prenatalnoj i postpobačajnoj zdravstvenoj skrbi ženama i djevojkama [18] u svim okolnostima, i na povjerljivoj osnovi.” [19]

Ovaj odlomak iznosi zabrinjavajuće pretpostavke i tvrdnje. Zahtjev koji kaže kako države mogu ”regulirati” pobačaj sugerira kako ga ne mogu zabraniti. Međutim, primarni međunarodni ugovor, Program djelovanja Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju, izričito prepoznaje da odluke o dopuštanju pobačaja mogu biti donesene samo na nacionalnoj razini – ne međunarodnoj (ICPD ¶ 8.25). Unatoč tome, tekst također poziva države da uklone postojeće prepreke pristupu pobačaja, uključujući ostvarivanje prava na priziv savjesti pružatelja medicinskih usluga koji se protive pobačaju.

Naglašavanje ”nesigurnog” pobačaja poznat je argument među zagovornicima prava na pobačaj, koji ga koriste kako bi implicirali da su zakoniti pobačaji sigurni, a nezakoniti nisu. Međutim, zdravstveni sustav koji se bori s provedbom redovnih porođaja neće biti u stanju pružiti pobačaje koji su sigurni za majke samo zato što je procedura zakonita. Odlomak također ukazuje kako bi mogli postojati negativni zdravstveni učinci zbog ”nesigurnih pobačaja”, ali zanemaruje kako je ono što bi moglo biti najtraumatičnije ženama i djevojkama koje se odluče na njih povezano sa samim činom, a ne načinom na koji su do pobačaja došle.

Odlomak također kaže kako je pristup pobačaju potreban u nekim uvjetima, no zatim to odmah dezavuira elastičnim odredbama koje bi dozvolile pobačaj na zahtjev. Poziva na dekriminalizaciju svih sudionika u pobačaju, uključujući i one koji obavljaju pobačaj. Takvim činom sva ograničenja postaju prividna. Sugerira kako ograničenja pobačaja predstavljaju mučenje ili ponižavajući odnos prema ženama po članku 7 istoga sporazuma. Tekst također zamagljuje liniju između onoga što je stvarno opasno po život i onoga što je subjektivno, moguće liječivo ili privremeno iskustvo, poput boli i mentalne patnje. To okreće žene protiv svoje djece u svojevrsnoj borbi za prava koja u konačnici ne uspijeva poštovati dostojanstvo nikoga od njih.

Naposljetku, odlomak premašuje tekst sporazuma i ovlaštenje Odbora za ljudska prava kada poziva na posebne metode planiranja obitelji i obrazovanja o reproduktivnom zdravlju. Oni su predmet nacionalnih zakonodavstava i opširnije opisani u drugim sporazumima, uključujući poštovanje kulturnih i religioznih vrednota.

Odlomak 9 sugerira kako potpomognuto samoubojstvo može biti prihvatljivo uz dovoljnu zaštitu.

“Prepoznajući ključnu važnost osobne autonomije za ljudsko dostojanstvo, države bi trebale poduzeti odgovarajuće mjere, bez kršenja ostalih obaveza iz Pakta, kako bi spriječile samoubojstva, osobito među pojedincima u ranjivim situacijama, [20] uključujući i pojedince lišene slobode. Države članice koje dopuštaju zdravstvenim djelatnicima pružanje tretmana ili medicinskih sredstva kako bi olakšali prekinuće života unesrećenim odraslim ljudima, poput terminalno bolesnih, onih koji doživljavaju tešku fizičku ili psihičku bol i patnju i onih koji žele umrijeti s dostojanstvom, [21] moraju osigurati postojanje snažnih zakonskih i institucionalnih zaštita kako bi se osiguralo da zdravstveni djelatnici rade u skladu sa slobodnom, informiranom, izričitom i nedvosmislenom odlukom svojih pacijenata, s ciljem zaštite pacijenata od pritisaka i zloupotreba.”

Odlomak upućuje da bi država trebala spriječiti samoubojstva, a istovremeno tretira samoubojstva s medicinskom pomoći kao prihvatljiva. Pružanje sredstava za samouništenje smatralo bi se nemoralnim i često nezakonitim u mnogim slučajevima. Ipak, Odbor za ljudska prava spreman je to prihvatiti onda kada je osoba najranjivija: blizu smrti, moguće u patnji ili u strahu od patnje, zavisna o drugima, i izražava želju koja bi u drugačijim okolnostima dovela do pružanja sredstava kako bi joj se pomoglo. Pod tim okolnostima teško je utvrditi je li pristanak uistinu informiran i dobrovoljan. Ne postoji zaštita koja bi mogla spriječiti temeljnu poruku potpomognutoga samoubojstva, kako neki životi nisu vrijedni življenja, da postane uvriježena. To je potpuno u suprotnosti s dužnosti koju države imaju prema zaštiti svojih građana, čak i kad oni ne prepoznaju vlastitu vrijednost.

Usvajanje ove napomene uznemirujući je razvoj događaja, ali Odbor za ljudska prava nije posljednji arbitar međunarodnog prava. Države nemaju dužnost prihvatiti neobvezujuću interpretaciju tijela koje nadzire sporazume. Svjetski savez mladih poziva države članice da odbace ovaj opasan i štetan dokument.

Ako želite saznati više o reproduktivnom zdravlju i zdravlju majki u međunarodnom pravu i politikama, pogledajte WYA bijele knjige.